Zašto kažeš Bog, a misliš na kaznu?
Zanimljivo mi je koliko ljudi ne shvata, ili ne razume šta je ono što pravoslavna vera propoveda, i koliko banalno shvata neke osnovne pojmove u hrišćanstvu uopšte. Za mnoge je Bog još uvek neko ko sedi gore na oblacima i gleda dole nas, i odlučuje kome će da pomogne, a koga da kazni. Verujem da najveći otpor prema religiji, ali i najveće licemere koji misle da je dovoljno otići u crkvu jednom godišnje i slaviti slavu da bi bio neki vernik, kao i sve verske fanatike koji zarad svojih verskih ubeđenja prave nasilje nad drugima rađa upravo nemogućnost ljudi da shvate neke osnovne stvari o veri i Bogu.
Bog je ljubav. Čista, bezgranična, bezuslovna ljubav. Bog ne kažnjava. Kažnjavate samo sami sebe time što se od "njega" - od te ljubavi svojim postupcima udaljavate, onemogućavajući priliku da ta ljubav dospe do vas. To je ono što pravoslavlje predstavlja kao kaznu. Jer to i jeste realno kazna, za svakoga. Onaj ko je sposoban da voli, čak i onda kada mu neko čini zlo, ko ume da oprosti, ko ne nanosi drugima bol, on je neko koga niko i ništa ne može povrediti, jer ima toliko ljubavi da je ništa ne može umanjiti, te ni nema slabosti. Ne možeš ukrasti ili oduzeti nekome nešto što ti on već želi. A ljudski duh je mnogo više od onoga što se vidi, i što se može osetiti ili doživeti putem čula kojima je činjenica da smo ograničeni. To je upravo ona energija koju doživljavamo kao pozitivnu kada sretnemo nekoga ko na nas ostavi utisak topline, iako nam ništa ne kaže posebno.. Veličina ljudskog duha se ogleda upravo u tome da smo u stanju da oprostimo onima koji nam nanesu zlo, da izdržimo nedaće koje nas snađu, i umesto da se grizemo iznutra osećamo spokojstvo u duši i sreću u sebi. To je onaj koji pobeđuje zlo, jer je zlo najčešće baš u nama samima. Zlo su sve one sitne mane kojima ne pridajemo mnogo pažnje, često nesvesni, razne zavisti, zlobe, ljubomore, taštine, sujete, želje za dokazivanjem i pokazivanjem, željom za sticanjem što više i više, jer nikad nije dovoljno, odsustvo samosvesti, robovanje navikama i nagonima.. Tako što mu služimo samo ga uvećavamo, puštamo mu u sebi da se pravi, da se veliča, uvećava, širi, gotovo kao zloćudni tumor, dok nas me prožme cele. A svi vrlo dobro znamo i kako izgleda kada neko ima bolestan duh, te koliko to može biti devastirajuće i po čoveka i po njegovu okolinu, odnosno i celo društvo. Sa druge strane, sam duh je neuništiv.
A to što ćete proslaviti svoju slavu ne znači ama baš ništa. Isto kao što ne znači ništa držati ikone na zidu, ili nositi uz sebe krstić oko vrata ili brojanicu oko ruke kojom ćete sutra prebiti svoju suprugu. Bolje slavu nemojte ni slaviti, ako ćete tog dana okrenuti glavu od nekog drugog čoveka kojem ste možda potrebni, ili tokom cele godine raditi stvari na štetu drugih. Nećete sebe spasiti, samo ćete se bolje uklopiti u društveni milje.
Bog je ljubav. Čista, bezgranična, bezuslovna ljubav. Bog ne kažnjava. Kažnjavate samo sami sebe time što se od "njega" - od te ljubavi svojim postupcima udaljavate, onemogućavajući priliku da ta ljubav dospe do vas. To je ono što pravoslavlje predstavlja kao kaznu. Jer to i jeste realno kazna, za svakoga. Onaj ko je sposoban da voli, čak i onda kada mu neko čini zlo, ko ume da oprosti, ko ne nanosi drugima bol, on je neko koga niko i ništa ne može povrediti, jer ima toliko ljubavi da je ništa ne može umanjiti, te ni nema slabosti. Ne možeš ukrasti ili oduzeti nekome nešto što ti on već želi. A ljudski duh je mnogo više od onoga što se vidi, i što se može osetiti ili doživeti putem čula kojima je činjenica da smo ograničeni. To je upravo ona energija koju doživljavamo kao pozitivnu kada sretnemo nekoga ko na nas ostavi utisak topline, iako nam ništa ne kaže posebno.. Veličina ljudskog duha se ogleda upravo u tome da smo u stanju da oprostimo onima koji nam nanesu zlo, da izdržimo nedaće koje nas snađu, i umesto da se grizemo iznutra osećamo spokojstvo u duši i sreću u sebi. To je onaj koji pobeđuje zlo, jer je zlo najčešće baš u nama samima. Zlo su sve one sitne mane kojima ne pridajemo mnogo pažnje, često nesvesni, razne zavisti, zlobe, ljubomore, taštine, sujete, želje za dokazivanjem i pokazivanjem, željom za sticanjem što više i više, jer nikad nije dovoljno, odsustvo samosvesti, robovanje navikama i nagonima.. Tako što mu služimo samo ga uvećavamo, puštamo mu u sebi da se pravi, da se veliča, uvećava, širi, gotovo kao zloćudni tumor, dok nas me prožme cele. A svi vrlo dobro znamo i kako izgleda kada neko ima bolestan duh, te koliko to može biti devastirajuće i po čoveka i po njegovu okolinu, odnosno i celo društvo. Sa druge strane, sam duh je neuništiv.
A to što ćete proslaviti svoju slavu ne znači ama baš ništa. Isto kao što ne znači ništa držati ikone na zidu, ili nositi uz sebe krstić oko vrata ili brojanicu oko ruke kojom ćete sutra prebiti svoju suprugu. Bolje slavu nemojte ni slaviti, ako ćete tog dana okrenuti glavu od nekog drugog čoveka kojem ste možda potrebni, ili tokom cele godine raditi stvari na štetu drugih. Nećete sebe spasiti, samo ćete se bolje uklopiti u društveni milje.
Коментари