Svaki put kada umre jedan covek ugasi se jedan ceo svemir
Razlog mog danasnjeg clanka ne lezi niti ima ikakve veze sa 01. januarom kao pocetkom nove godine, ili slicno. Tema koja me ovih dana negde dotakla i nesvesno se uvukla u moj um kao neka vrsta osvescenog straha od osecaja prisutnosti neminovnog. Mozda vise zapravo ima sa ovim slucajem koji se desio 31. decembra na Dedinju kada je taj matorac dzipom divljacki pregazio dvoje mladih ljudi 30.tih godina. Razmisljam o tome kako su isli ulicom okupirani svojim svakodnevnim mislima ni ne sluteci u tom trenutku da ce im to biti poslednje, bez mogucnosti i da se oproste sa nekim, bez mogucnosti da kazu bilo sta zauvek su nestali. Ali zauvek, to je konacno, nema ih niti ce ih biti ikada vise kao da nikada nisu ni postojali. Tek tako. Dok pucnes prstima nestane sve ono sto je bilo vazno, sve sto te je okupiralo, sto je cinilo tvoj zivot. Nestane bez traga kao da nikada nije ni postojalo. A to je ono sto je najvaznije, ne postoji nijedna stvar u svetu koja je vaznija od toga. Samo jedan jedini i neponovljivi zivot. Iza toga ostaje bol za one koji su ih znali, ali vremenom ce nestati, otupeti i zavrsiti se zajedno sa zivotima onih koji su ih znali. I to je to, jedan mali podeok istorije. Tvoj zivot je samo jedan trenutak, za tebe toliko bitan, a za druge nevazan, nebitan, prolazan.
A pri tom ga zivimo tako ni ne pomisljajuci da vec u sledecem momentu moze biti kraj. Kao sto se to desilo sa ovim ljudima. To je jeza koja me obuzima kada god pomislim na to. I jeza koja je jos veca kad pomislim koliko nam to sve malo znaci. Samo vest koja ce kroz par trenutaka biti zaboravljena, kao sto cemo i mi biti samo neka vest.
Prateci i posmatrajuci brojne slucajeve ubistava, nesrecnih slucajeva, ratova i nasilja postao sam svestan jedne cinjenice koju izgleda da svi nekako prenebregavamo. /-- Naseg kratkog postojanja i trenutaka koje prozivljavamo. Mi smo na ovom svetu samo putnici prolaznici, a ponasamo se kao da sve traje vecno. Postati svestan svoje prolaznosti, prolaznosti ljudskog zivota, ali ne u globalu vec iz ugla ljudi sa kojima komuniciras cini da postanes svestan uzasa koji zaboravljamo ili tako olako shvatamo. Svakodnevno dolazimo u susret sa brojnim slucajevima smrti, nasilne ili nenasilne, i svaki put nas smrt iznenadi svojom pojavom. Osecaj da sve sto nas okruzuje, svi problemi koji nas more i sa kojima se nosimo, sve stvari koje nam znace i koje mislimo da posedujemo, da sve to za samo jedan cas moze da postane beznacajno jer se izgubimo sa ovog sveta. U jednom trenutku si ziv sa mnogo stvari koje te okruzuju i animiraju, u drugom si mrtav. Mrtav kao kraj, kao to da nikad nisi ni postojao. Kao prasina. Kao sve ovo sto sada citas i misli koje te okupiraju dok vec za par trenutaka sve moze biti kao da nije ni bilo. Gomile stvari koje cine sadrzinu naseg zivota, osecaja, ljubavi, svako bice kao mikrosvemir, kao univerzum, sve moze da nestane za samo jedan cas. Kao kada nestane struje. U jednom trenutku puno muzike, svetla, osecanja topline i slicno, i samo odjednom pljas, mrak i tisina, nista. Cini mi se kao da smo oguglali na smrt dok se sami ne suocimo sa njom. Trenutak u kojem shvatis da nikada vise neces moci da cujes ili dozivis tu osobu, da sa njom razmenis pogled ili koju rec, ali nikada u smislu konacnosti, vecnosti, te da sutra vec i ti mozes biti deo te vecnosti, da predmet naseg razgovora sutra vec nece ni znati za nas, da necemo postojati sutra ni ti ni ja ni onaj koji ovo procita sutra ili prekosutra je uzasavajuc. Umreti jer najgora stvar koja moze da ti se desi. Ne postoji nista goreg od toga, a opet kao da ne shvatamo to tako. Mislimo da cemo trajati vecno i da je trenutak vecan.
Jedan zivot koji nestane nestao je zauvek, smrt je jedina konacna i izvesna stvar za koju znamo. Taj neko nikada vise nece biti tu, koliko god godina imao kad je umro. Bilo to dete, mladic, covek srednjih godina ili neko ko je proziveo ceo zivot. A opet je svi gledamo tako lezerno. Kao da je to nesto sto je prolazno. A zapravo nije.
Gledamo druge smrti i suocavamo se sa njima kao sa svakodnevnim stvarima. A to su celi jedni univerzumi koji nestaju. Svaki put kada umre jedan covek ugasi se jedan ceo svemir. Sutra cemo vec svi biti prasina.
kao sto kaze pesma - All we are just dust in a wind.
Kada postanes svestan pitanje je kako mozes da ne cenis svaki udisaj i svaki trenutak svog zivota? Kako mozes da budes ravnodusan prema osecaju zivljenja i osecanju zivota u sebi? Kako mozes da shvatis olako drugi svemir koji nosi covek koga poznajes?
A pri tom ga zivimo tako ni ne pomisljajuci da vec u sledecem momentu moze biti kraj. Kao sto se to desilo sa ovim ljudima. To je jeza koja me obuzima kada god pomislim na to. I jeza koja je jos veca kad pomislim koliko nam to sve malo znaci. Samo vest koja ce kroz par trenutaka biti zaboravljena, kao sto cemo i mi biti samo neka vest.
Prateci i posmatrajuci brojne slucajeve ubistava, nesrecnih slucajeva, ratova i nasilja postao sam svestan jedne cinjenice koju izgleda da svi nekako prenebregavamo. /-- Naseg kratkog postojanja i trenutaka koje prozivljavamo. Mi smo na ovom svetu samo putnici prolaznici, a ponasamo se kao da sve traje vecno. Postati svestan svoje prolaznosti, prolaznosti ljudskog zivota, ali ne u globalu vec iz ugla ljudi sa kojima komuniciras cini da postanes svestan uzasa koji zaboravljamo ili tako olako shvatamo. Svakodnevno dolazimo u susret sa brojnim slucajevima smrti, nasilne ili nenasilne, i svaki put nas smrt iznenadi svojom pojavom. Osecaj da sve sto nas okruzuje, svi problemi koji nas more i sa kojima se nosimo, sve stvari koje nam znace i koje mislimo da posedujemo, da sve to za samo jedan cas moze da postane beznacajno jer se izgubimo sa ovog sveta. U jednom trenutku si ziv sa mnogo stvari koje te okruzuju i animiraju, u drugom si mrtav. Mrtav kao kraj, kao to da nikad nisi ni postojao. Kao prasina. Kao sve ovo sto sada citas i misli koje te okupiraju dok vec za par trenutaka sve moze biti kao da nije ni bilo. Gomile stvari koje cine sadrzinu naseg zivota, osecaja, ljubavi, svako bice kao mikrosvemir, kao univerzum, sve moze da nestane za samo jedan cas. Kao kada nestane struje. U jednom trenutku puno muzike, svetla, osecanja topline i slicno, i samo odjednom pljas, mrak i tisina, nista. Cini mi se kao da smo oguglali na smrt dok se sami ne suocimo sa njom. Trenutak u kojem shvatis da nikada vise neces moci da cujes ili dozivis tu osobu, da sa njom razmenis pogled ili koju rec, ali nikada u smislu konacnosti, vecnosti, te da sutra vec i ti mozes biti deo te vecnosti, da predmet naseg razgovora sutra vec nece ni znati za nas, da necemo postojati sutra ni ti ni ja ni onaj koji ovo procita sutra ili prekosutra je uzasavajuc. Umreti jer najgora stvar koja moze da ti se desi. Ne postoji nista goreg od toga, a opet kao da ne shvatamo to tako. Mislimo da cemo trajati vecno i da je trenutak vecan.
Jedan zivot koji nestane nestao je zauvek, smrt je jedina konacna i izvesna stvar za koju znamo. Taj neko nikada vise nece biti tu, koliko god godina imao kad je umro. Bilo to dete, mladic, covek srednjih godina ili neko ko je proziveo ceo zivot. A opet je svi gledamo tako lezerno. Kao da je to nesto sto je prolazno. A zapravo nije.
Gledamo druge smrti i suocavamo se sa njima kao sa svakodnevnim stvarima. A to su celi jedni univerzumi koji nestaju. Svaki put kada umre jedan covek ugasi se jedan ceo svemir. Sutra cemo vec svi biti prasina.
kao sto kaze pesma - All we are just dust in a wind.
Kada postanes svestan pitanje je kako mozes da ne cenis svaki udisaj i svaki trenutak svog zivota? Kako mozes da budes ravnodusan prema osecaju zivljenja i osecanju zivota u sebi? Kako mozes da shvatis olako drugi svemir koji nosi covek koga poznajes?
Коментари
Medjutim, ne bih se slozio sa tobom apropo tvog komentara. Mislim da mozemo ziveti i drugacije, ali ne mozemo zamisliti kako bi to bilo, kao sto nismo sigurni ni da bi to bili u stanju. Ali to ne znaci da ne treba da budemo manje svesni toga. Biti svestan u svakom trenutku jeste stvar za razmisljanje.