Unutrašnji monolog
Ta idiotska, idiotska ideja da od tebe nešto zavisi, da ti utičeš nešto na ljude svojim angažovanjem, tvrdnjama, stavovima, da si veoma važan, da si neki faktor.. a zapravo je to najveća samoobmana koju tvoj mozak može da proizvede. Jer od tebe realno ništa ne zavisi, mišljenje je kao i dupe, ima ga svako, a šta će neko o tebi misliti tek je potpuno nebitno, jer si i sam nebitan u svemu. Pričao ovo ili ono, radi ovo ili ono, stvari će se dešavati, i ići svojim tokom, a jedino što možeš je da pokvariš svoj odnos sa nekim, a zbog čega, zbog toga što on kaže ovo, a ti misliš ono, a zapravo i on i ti, i oni, i vi, svi smo mi u suštini potpuno nebitni. Odakle to onda dolazi? Iz želje da budeš shvaćen, da te neko razume, da se osetiš korisan, da se osetiš važan? Da se osetiš da imaš neko mesto? Šta je to što ljude tera da toliko pažnje pridaju sebi i tome šta misle, šta pričaju i sl? Da li je to delo super ega, ili ljudske sujete, taštine, koja u nama pokušava da dođe do izražaja, ili u...